Stanovnici Vradže usmjerili su svoje štovanje prema Govardhanu. Indra, ljutit što je njegov obred ostavljen po strani, poslao je teške oblake, kišu i tuču. Nebo se zamračilo, a ljudi i krave nisu imali kamo pobjeći pred olujom. Došli su Krišni tražeći utočište.
Krišna je jednom rukom podigao brdo Govardhan. Pozvao je svoje roditelje, pastire i sve ostale da sa svojim kravama dođu pod njega. Pod brdom je bilo mjesta za obitelji, životinje i kola. Vani je kiša nastavila padati, a zajednica je unutra stajala zaštićena.
Sedam je dana Krišna držao Govardhan ne spuštajući ga. Stanovnici Vradže gledali su Ga dok su čekali da oluja prođe. Naposljetku je Indra povukao kišu. Oblaci su se razišli, sunce se pojavilo i Krišna je rekao ljudima da mogu bez straha izići.
Kad su svi sakupili svoje krave i stvari, Krišna je vratio brdo na njegovo mjesto. Stanovnici su Mu prilazili s ljubavlju: jedni su Ga grlili, a drugi Mu se klanjali. U sjećanju ostaje cijela Vradža pod jednim zaklonom — ljudi, djeca i životinje zajedno.