Stanovnici Vradže usmjerili su svoje poštovanje prema Govardhanu. Indra, ljut što je njegov obred ostavljen po strani, poslao je guste oblake, kišu i grad. Nebo se zamračilo, a ljudi i krave nisu imali gdje da se sklone od oluje. Došli su Krišni tražeći utočište.
Krišna je jednom rukom podigao brdo Govardhan. Pozvao je roditelje, pastire i sve ostale da sa svojim kravama dođu pod njega. Pod brdom je bilo mjesta za porodice, životinje i kola. Vani je kiša i dalje padala, a zajednica je unutra bila zaštićena.
Sedam dana Krišna je držao Govardhan ne spuštajući ga. Stanovnici Vradže gledali su Ga dok su čekali da oluja prođe. Na kraju je Indra povukao kišu. Oblaci su se razišli, sunce se pojavilo i Krišna je rekao ljudima da mogu izaći bez straha.
Kada su svi okupili svoje krave i pokupili stvari, Krišna je vratio brdo na njegovo mjesto. Stanovnici su Mu prilazili s ljubavlju: neki su Ga grlili, a drugi Mu se klanjali. U sjećanju ostaje cijela Vradža pod jednim zaklonom — ljudi, djeca i životinje zajedno.