Jesen je uljepšala Vrindavan. Voda je bila bistra, povjetarac je nosio miris lotosa, a među stablima čule su se ptice i pčele. Krišna je ušao u šumu s Balaramom i dječacima pastirima; krave su hodale ispred njih. Usred tog živog, mirnog prizora podigao je flautu i počeo svirati.
Gopije su čule zvuk iz sela. Prepoznale su ga i počele razgovarati jedna s drugom o Krišni. Prisjećale su se paunova pera u Njegovoj kosi, žute odjeće, vijenca i prijatelja koji su hodali uz Njega. Ono što bi drugima izgledalo kao običan dan čuvanja krava, za njih je postalo trenutak koji nisu željele propustiti.
U pjesmi gopija cijeli Vrindavan odgovara na flautu. Paunovi plešu, jeleni gledaju s nježnošću, krave podižu uši, a ptice se smještaju na grane i slušaju u tišini. Gopije se čak pitaju koliko je sretna sama flauta što može ostati tako blizu Krišni.
Pripovijest ne završava velikim događajem. Krišna nastavlja voditi krave, a gopije nastavljaju slušati i sjećati se. U njihovim riječima jednostavan zvuk flaute postaje način da se vidi ljubav kojom Ga Vradža dočekuje.